1. POČETAK
Nekako , kada gledate život unatrag, možete ga gledati negativno ili pozitivno. Naravno ovisi o nama .
Naš početak je zapravo bio jako davno. Prije evo skoro 23 godine. Ne, tada nismo počeli vezu. Tada smo se ponovo upoznali , recimo.
Jer upoznali smo se još prije , u osnovnoj školi „Stjepan Supanc” u koju smo oboje išli. Ali tada je jaz generacija bio prevelik. Ipak sam ja bila starija 3 godine i u suprotnoj smjeni. Ne , nismo se družili, niti igrali. Samo sam evo to shvatila kada sam gledala slike u obiteljskom albumu. Na slici je bio neki plavokosi dječarac, i Aha , to je taj.
Ne, nismo se družili prije rata. Tada je Vukovar bio grad sa puno više stanovnika. I iako je moje društvo bilo veliko Damir nije bio u tom društvu.
I onda smo se sreli u Mikanovcima. Ratno vrijeme . Sanitet.
10 Domobranska pukovnija. Kada sam došla prvi put nisam znala što me čeka. Zapravo jednim dijelom jesam. Jer tu sam provela neko vrijeme dok sam bila u sanitetu 124 Vukovarske brigade.
Ali sada je ovo bila druga brigada, odnosno pukovnija . I tada sam ponovo upoznala Damira. To neko vrijeme mog boravka u pukovniji , u sanitetu po zaduženju i on je tada bio tamo i družili smo se . Ali niti tada nismo imali vezu. Samo smo onako zajedno prepričavali događaje iz osnovne škole ili iz grada. Sjećali se lijepih dana.
I onda povratak u Vukovar
1999 godina svibanj.
Tada sam se vratila na posao u Vukovar. Prošlo je 8 godina . Puno. I svi smo priželjkivali dan povratka. A svima nam je taj dan bio tako daleko . Činio se nedostižan.
Iskreno, bojala sam se svega. Nisam se bojala posla jer sam na specijalizaciji u Puli doista puno toga naučila. Dolazak u Vukovar me doista unazadio što se tiče stručnog rada. Puno toga što sam radila u Puli nismo radili jer nije bilo moguće, nije bilo opreme , nije bilo osoblja koje to zna raditi .Ali posao je posao. Prilagodiš se .
I u upravi je radio Damir.
Kad je trebalo nešto papirno odraditi tu je on. I eto.
Bio je pristojan, ugodan za razgovor. Imao je dobru spiku. A ja imala iskustvo koje ne želim nikome.
I tako malo po malo. Dogodila se ljubav, mislim da je to to. Zajednički život. Vjenčanje. Sin.
San svih koji žele jedan obiteljski život.I evo, i meni se dogodio.Ostvario se san za kojega sam mislila da nikada neće. Nakon gubitka u ratu i neuspjelog pokušaja i razočaranja, konačno. Miran život, stan, posao, dijete. I nekako gledajući sva nekakva izmišljanja što je sve potrebno u životu zapravo shvatih, to je to. Kada imaš stabilnu obitelj imaš sve, kada imaš zdravlje imaš baš sve.
Jer novac moraš zaraditi. Ako nemaš zdravlje ne možeš ga zaraditi. Prema tome ne možeš niti kupiti sve što ti treba. Kada si zdrav, radiš , zaradiš i kupiš. Eto jednostavno.
I onda onaj dio kada morate jedno razumjeti. Kada se zaljubite mladi , još neizgrađeni , tada se izgrađujete, učite, navikavate na partnera. Nije uvijek sve lako. Ali ako doista želite malo se prilagodite Vi , malo partner.
Međutim , sasvim je druga priča kada zajednički život počinjete ne tako mladi. Kada ste preko 35 godina, e tu je kvaka. Kao prvo imate životno iskustvo koje je nekad super, a nekad tako gorko da vam je još taj gorki okus u ustima. Imate izgrađene svoje navike. Svoja uvjerenja. I vjerujte mi nitko ta uvjerenja ne može promijeniti ako Vi to ne želite. Nitko . Mogu Vam pričati, ubjeđivati Vas. Sve će to na jedno uho ući na drugo izaći. I tu kada ulazite u neku vezu sa toliko godina to je velika razlika. Ako doista želite da ta veza uspije morate puno više toga tolerirati. Puno više toga razumjeti. Prihvatiti. Morate imati na umu da i osoba sa kojom ulazite u vezu ima svoje iskustvo, svoj prijašnji život. Svoje navike, svoja razmišljanja i uvjerenja. I vjerojatno niti ona nije sprema ta nekakva svoja uvjerenja mijenjati samo zato što to Vi mislite da treba . I tako kada dobro razmislite nije lako ući u brak kada ste zrela osoba. Niti Vama ali niti partneru. Ima tu onda priča, raznih, nekih boljih, nekih lošijih ali svatko ima svoje iskustvo i prijašnji život ne treba osuđivati. Barem sam se ja na svojim leđima uvjerila . U više navrata sam učinila baš ono što sam tvrdila da nikada neću učiniti. I zato kada stupate u brak ako želite da to i uspije treba biti svjestan pozitivnih ali i negativnih strana partnera . Jednostavno ne tražiti dlaku u jajetu. E sada tu je uvijek i puno začkoljica. Puno toga što se krije iza neke dobre spike. Ali vjerujte mi, živjeti život sa sumnjom ili sa stalnim ispitivanjem i provjeravanjem je nemoguće. Uništavate sebe a onda i druge . I ode brak i ljubav .
A onda još i onaj dio nekakve zaljubljenosti.
Gledate tog partnera i kao da Vam je netko malo navukao zavjesu , pa i kada vidite nešto što Vam se baš ne sviđa ili mislite da ne valja, to Vam je baš slatko. Zavaravate sami sebe. Tješite se. Slušate obećanja. I vjerujete im. Ili želite vjerovati.
Nekako je baš tako i bilo.
Iako je Damir bio, što bi rekli u Slavoniji popunjen, nisam niti u jednom trenutku mislila da će ga baš to doći glave, tako rano. Pričali smo, izlazili.
Moja navika je uvijek bila šetnja. Od djetinjstva, sa mojim roditeljima. Šetnja po šumama, branje gljiva, trava za čajeve. Šetnja radi šetnje. Ali Damir ne. Njemu je šetnja bila sve samo ne privlačna. Toliko da sam ja znala otići negdje pješke a on za mnom autom.
Jednom prilikom smo išli u Vrške na kavu. Kako smo stanovali u Dunavskoj naravno da ćemo prošetati. On je bio ljut. Ali evo ide. Onako polako.
Popili smo kavu. Vratili se. On je počeo kukati. Ima upalu mišića.
Ma daj. Pa to je možda 300 metara. Meni je bilo nevjerojatno. Ali je tako. On jednostavno nije hodao. Ne. On je išao samo autom, svugdje, pa i 200 metara. Samo autom.
Tada mi je to smetalo utoliko što mi je to bilo najgluplje trošenje novaca i goriva u autu za takve relacije. Praktično smo živjeli u centru grada a on je išao u grad autom. Ludilo .
Jeste, ali je tako.
Jednostavno to prihvatite. On ide autom , ja se šetam. Kada god mogu,. Idem na fitness, vježbe. Vozim bicikl. On ima svoje , ja svoje. Eto to je to. Prihvatite. Prihvatite jer je sve ok. Jer smo zdravi, relativno mladi. Ništa ne smeta. Ništa ne boli. Ne razmišljate.
Iako sam učila i znala što je rizik za šećernu bolest, ima li ijedan realan razlog da nekoga natjerate da ne jede toliko puno kada njega ništa ne boli? Nema.
Izgledate si blesavo, naivno. Pokušate povremeno reći da bi ipak bilo bolje hodati. Ali ne . Zašto? Pa meni ništa ne smeta. Uostalom ja volim jesti. Ti nemoj ako ne voliš. Ja hoću.
I tako išao je dan za danom. Nekada sa više problema , nekada sa manje. Ali svaki problem je izazov i rješavaš ga.
Četvrtkom sam radila ambulantu u Iloku . Bila je to lijepa dobro opremljena ambulanta . I jedan dan dobijem na korištenje mali aparatić za mjerenje šećera u krvi. To mi se baš učinilo zgodno. Mogu to napraviti u ambulanti. Ne moramo odmah slati trudnice u Vukovar . A jednostavno.
I donesem taj aparatić kući. Da se naučim . Pa kada krenem raditi ne ispadnem bez veze .
Sjedili smo nakon ručka i meni padne na pamet da probam. Uzmem aparatić i upute . I napravim sve kako treba. Lanceta. Trakica. Upalim ga. Bocnem sebe u prst i mjerim . 5.9
O kako sam bila zadovoljna. Odmah sam shvatila kako se radi i još mi šećer dobar a odmah nakon ručka .
Idemo i Damiru.Uključim aparatić, umetnem trakicu , bocnem ga . Ne mjeri.
Ponovo umetnem trakicu , bocnem . Ne mjeri.
I naravno tu ja ljuta. Evo to je tehnika. Odmah ne radi kako treba. Tek sam jednom izmjerila a već drugi put ne mjeri.
Idem pročitati zašto ne mjeri.
Piše. Ako je šećer iznad 35 više ne može mjeriti.
Tu mene nešto onako probode. Znači li to da je njemu šećer preko 35? To je strašno. A onda opet , možda sam se samo prevarila. Možda to baš i nije tako.
Ok evo , pričekati ćemo pola sata i ponoviti mjerenje.
I tako mi pričekali.
I onda sve ponovo.
Upaljen aparatić. Trakica, lanceta. Bocnem sebe : 4,8.
Bocnem Damira: 20.
Znači prošlo je pola sata, sada imamo vrijednost koja je sve samo ne dobra.
I tu ja odmah navalim. Svi moji medicinski argumenti su bili na stolu. Sljepoća, povišeni tlak, rane na nogama, oštećeni bubrezi….. Sve. Pola sata predavanja, priče, ubjeđivanja.
I rezultat.
Damir ljut. Ja ću njemu držati predavanja? Pa nisam ja njegova doktorica. Neka se ja držim svoje ginekologije. On će o sebi voditi računa. Nije on malo dijete. Šta mu solim pamet? Šta sada , da ne jede?. Ma nemoj. Neću valjda biti gladan.
I ode on van ljutito iz stana. Ne želi razgovarati.
A ja. Prevrćem po mislima sve. Mislim na sebe na sina. Na sve što se može dogoditi. Na sve što se ne mora dogoditi. Suze mi krenu na oči. Pomislim , ne želim ponovo nesreću u životu. Ne želim bolest. Ne . Ja ću ga uvjeriti. On mora početi drugačije razmišljati. On mora biti zdrav. Mora.
Samo se neke stvari trebaju promijeniti. Smanjiti ćemo kruh. Kupit ću crni. Kuhati puno više povrća. Salate. Svi zajedno. Ja inače volim puno povrća. I sinu će biti bolje.
Eh da. Ali Damir neće. Ne on ne voli povrće.
Ja sam možda mislila da ću ga promijeniti. Ali on nije mislio. On nije želio. On je želio samo svoju fotelju i svoje gnijezdo i ničega se nije želio odricati. Baš ničega.