6.ŽIVOT

Nekako je problem kod dijabetesa što to ide nekako sporo, gotov neprimjetno. Ono čini se kao da se ništa ne događa. Čak na trenutke mislite da se varate, čovjek je zdrav, ništa mu nije. Ide dan za danom, nekakva rutina u koju upadnete neprimjetno. Jutarnje ustajanje , kava. Onda polako spremate doručak za dijete, ispraćate ga u školu. On raste. Čovjek bi rekao idilično.

Nekako se i meni posao ustalio, imamo dovoljno upisanih pacijentica, konačno sam isplatila jedan dio kredita i sve ide baš onako kako bismo željeli. Možemo si priuštiti koje putovanje, odlazak na more. Vikend u Zagrebu ili Varaždinu. Za doista jedan pristojan život ne treba puno. Kako to koji čovjek shvati. Ponekad onako slušajući ljude oko sebe imate dojam da Vam jako puno treba. Povuče vas taj dio stalne trke za nečim još i još, novi mobitel , televizor, bolji , veći HD rezolucija, sport program. I ubacite se u tu mašineriju pokušavajući dostići sva moderna čuda tehnike misleći da će Vam sada oni donijeti svu sreću ovoga svijeta.

Ali ja mislim da ja imam tu sreću što sam odrasla u obitelji koja je vikende provodila idući na izlete zajedno. I nekako kada se sjetim tog vremena sjetim se naših odlazaka u šume, izletišta oko Vukovara, šetnje, igranja badmintona, ili odbojke. Pa smo onda brali trave za čajeve, ili gljive. Moj tata je bio vrsni poznavalac gljiva. Čak smo u neka doba pred rat imali poseban zamrzivač za gljive. Mama ih je kiselila, sušila. Pravili smo doista mnoga jela od gljiva, onih šumskih mirisnih. I na te izlete smo nosili komad kruha, malo slanine i luka. Ponekad bi na nekom štapu tu slaninu malo propekli, To je bilo izvrsno. Obišli smo sva izletišta u okolini. I doista kada vrtite u svojoj glavi što pamtite iz nekih davnih vremena Sigurno ne pamtite neki poklon . Barem ja ne , osim jedne velike lutke koju sam dobila za treći rođendan, bila je onako u svijetlo plavoj haljini sa volanima, i lijepom frizurom, bila je velika kao ja. Bila sam jako sretna. Ona je imala mjesto na fotelji u mojoj sobi do rata, možda bih je i sada imala. Ali od svih ostalih sjećanja tu su ona o zajedničkim izletima, odlascima na more. Ili recimo kada smo uvečer svi sjedili i kartali belu. Pa smo ubacivali u kasicu po 5 dinara tada. A onda smo svi zajedno išli na srneći paprikaš u Lovački dom. Ponovo svi zajedno. Imalo smo sreću, nije bilo previše tehnike i doista smo se družili, pričali, provodili puno vremena zajedno, i svaki taj trenutak zajednički je ostao u posebnom kutku dobro sakriven i sačuvan.

I obitelj je taj jedan kutak u kojemu svi provodimo tako puno vremena. Nekada nam ta obitelj smeta ili mi to tako tog trenutka mislimo, nekada nam netko ide na živce, govori gluposti. Ali to je dio života, svaki član te naše obitelji je poseban na svoj način , svatko unosi dio sebe, i tako to postaje dio svih nas. I kada gradimo obitelj ne smijemo biti sebični, mi dajemo dio sebe, a i ostali daju dio sebe. I tada postajemo cjelina, posebna, vrijedna. I samo naš zajednički trud tu cjelinu može održati, naše strpljenje, naša ljubav.

Tako je ta naša mala obitelj gradila sebe. Ali na žalost u tu našu malu obitelj se uvukao još jedan član koji je donio veliki dio sebe, i uništavao našu cjelinu polako , uporno i nemilosrdno.I onako gledajući Damira pokušavala sam mu objasniti da mora promijeniti svoj način života. Mora se kretati, hodati, vježbati. Kupili smo bicikl, naravno vrhunski . Ja sebi jedan, sinu jedan. I sada ćemo mi onako obiteljski kada je god lijepo vrijeme ići na vožnju. Krenuli smo mi. To je trajalo nekih mjesec dana. Nakon toga na vožnju smo išli sin i ja. Nekako je Damir to uvijek izbjegao, te ima neka obaveze , ili sada mu se baš ne da, umorio se na poslu pa ne može. Dobar izgovor zlata vrijedi. On ih je uvijek imao na pretek. Ponekad sam mu se divila , toj njegovoj snalažljivosti u nalaženju izgovora. Toliko je uvjerljivo lagao da je većina vjerovala tome što on kaže. Doista pa tko mu ne bi vjerovao kada kaže koliko se naradio pa mu onda nije bilo dobro, ne može sada hodati, ili imao je takvu vrtoglavicu da je morao onako dobro jesti. Pa neću ja valjda biti neka aždaja da mu branim, zločesta žena, ne dam da jede.

Da ali svi ti njegovi izgovori su udaljavali njegov udio u našim obiteljskim druženjima, izletima. Trebalo je sina naučiti voziti bicikl, nije to baš laki zadatak. Prvo objašnjavanje kako to ide. Pa onda držiš sic od bicikla, trčiš za njim , savijaš leđa, leđa bole. Ali nakon tjedan dan on vozi bicikl sam. O kakva je to sreća bila, jeste da su mene bolila leđa, ali rezultat je tu. A onda onako sjedimo na kavi a moj Rule se hvali kako je eto baš on naučio sina voziti bicikl. Meni došlo da bacim stolicu na njega. On to tako uvjerljivo priča, svi ga slušaju, dive mu se , a sin ga gleda čudno. Idemo polako kući a on mene pita. „mamo zašto tata priča da me je naučio voziti bicikl kada si me ti učila?”. E hajde ti sada odgovori. Ne želim povrijediti njega , ne želim mu srušiti sliku o tati jer on je ipak tata. I sada ti budi pametan, reci nešto pametno. I ja tu onako u šali njemu objašnjavam da to tata samo hvali njega kako je naučio voziti bicikl.

Imao je on vjerojatno tu želju, ali njegove noge to više nisu mogle, ruke su bile slabe, a zadihao se čim bi malo brže hodao. Polako ali sigurno njegov udio u našim aktivnostima je bivao sve manji i manji. I nedostajao nam je, željeli smo ga uz sebe. Vjerojatno je i on želio nas. Ali on se nije micao sa svog kauča, dolazio je sa posla , i nakon ručka je najčešće samo legao i zaspao, tako tvrdo, da ga ništa nije moglo probuditi. I tako je to trajalo iz dana u dan, jednostavno šećer je uzimao svoj danak. Pomalo je tlak bivao sve viši, Bubrezi su pomalo otkazivali, sve onako polako.I nije ništa moglo pomoći , nikakva ubjeđivanja, nikakva objašnjavanja. Ponekad sam ga tako gledala kako spava gotovo kao da je bio u nesvjesti , vjerojatno zbog povišenog šećera, disao je u prekidima. Imala sam osjećaj da ako ga ostavim prestati će disati. I sin je to primijetio. I rekao mi je to. „ Tata nekako čudno diše, samo prestane disati, mama ja se jako bojim kad on prestane disati. Mogu li ja onda njega nekako drmnuti , da nastavi disati”?

I kada smo se preselili u kuću bili smo sretni. Damir je nagovorio sina da nabavimo psa. To su bili pregovori. Ja sam bila protiv naravno. Ne zbog toga što ne volim psa nego zato što je to još jedan velika obaveza. Pas je velika beba, morate ga paziti , šetati , hraniti i što ako negdje putujemo, gdje sa njim? Tko će ga čuvati? I onda je pao dogovor , uzeti ćemo vestija, on je mali, šiša se, ne linja se , može stati u korpu i može sa nama svugdje.

Jeste ali Damir je otišao i kupilo labradora, malu tumbastu gombicu i dovezao ga u autu. Kada je otvorio prtljažnik on je drhtao, sklupčao se i gledao onim svojim okicama. Ali to je nešto sasvim drugo od onoga što smo planirali. Labrador je veliki, i ne možeš ga baš svugdje voditi. Ali tu je, mali slatki tumbasti. I naš je. I naravno sada je tu palo obećanje. Damir će ga vodit u šetnju, on i onako mora svaki dan hodati 5 kilometara, i to će mu biti zabava. E sada bih ja lagala kada bih rekla da ga nije šetao, jeste. Recimo jednom tjedno. Ostalo vrijeme je bio u mojim rukama, ujutro uvečer, hranjenje, voda, cjepljenje. I tako umjesto Damira u šetnju smo išli sin i ja, svaki dan. Nama je to bio u redu. To je bilo vrijeme kada smo se onako šetajući baš ispričali, rekli sve o školi, pričali o društvu, nepravdi, željama, filmovima u kinu. Planirali izlete, more , skijanje u Sarajevu kod jarana.