Dijabetes : Život sa dijabetičarem Život

Dijabetes : Život sa dijabetičarem Život

16 lipnja, 2020

Ali zašto mama. Zašto neće kod doktora? Pa nije mu dobro, jednom će samo pasti. A da mu jednostavno podmetnem nogu da padne pa pozovemo hitnu? Onda će morati. A da mu baka kaže? Jeli bi nju slušao? Ili sestru’ Možda da mu ona kaže??

Probali smo sve, i a bakom, i sa sestrom. Zid , zid. Što smo mi više pričali on je bio udaljeniji, Više nije niti htio razgovarati. Prespava popodne i ode na kavu ili već negdje. Samo da ne priča sa nama. Da ga ne gnjavimo, ne napadamo. Kao da smo mu mi najveći neprijatelji.

A jutro za jutrom buđenje uz povraćanje, uz prevrtanje.

Onda trčim, zatvaram vrata sinove sobe da ne čuje. Neka barem on spava. A on je već stavio pokrivač preko ušiju , pokrio se preko glave i skupio se na svom krevetu da ne čuje. Zatvaram vrata. Sjedim u dnevnom boravku, donosim maramice,salvete, čašu vode.

„ Hoćeš čaj”

„Nisam bolestan, znaš da ja ne pijem čaj.”

Ponekad se pitam što se to dogodi u glavi da ne želiš ništa poduzeti kako bi ti bilo dobro. U nekom trenucima nisam znala kako bih uopće reagirala. Stojim pred vratima kupaonice u čujem kako povraća. I onda izađe iz kupaonice. I jedine riječi koje kaže: „Zašto si se ustala? Samo kašljem , zagrcnuo sam se. Jeo sam kikiriki. „Ono kao kad gledate u plavu boju i netko Vam tvrdi da je to žuta boja. I zapravo nemate mu što reći. Nije mi bilo jasno stalno odbijanje bilo kakvog liječenja. U prirodi imamo dva osnovna nagona: Nagon za očuvanjem života i nagon za produženjem vrste. Što se dogodi u glavi a da taj nagon više nije prisutan? To pitanje još uvijek imam u svojoj glavi. I ne znam odgovor .

Prolazi vrijeme. Pomalo stiže proljeće i ljeto. I svi se radujemo odlasku na more. Pag. Velika terasa sa pogledom na Pašku uvalu i Velebit. Miris smilja , kadulje. Polako se pripremamo.I Damir se ponaša kao da ne povraća svako jutro. Dogovorili smo termine za godišnji odmor i idemo.

Ali i na moru je sve isto.Svako jutro povraćanje, onda onako bauljanje ,zanošenje. Ali tamo nismo sami, tamo su naši susjedi. Ne želi on pred njim pokazati kako mu nije dobro.Ako ga pitaju što mu je, uvijek ima spreman odgovor . Kao nešto je bez veze pojeo u gradu. Ona kava nije bila dobra. Ništa to nije . I ne znam , zapravo, jeli Damir bio svjestan da se njegovo stanje nije moglo sakriti. Svi su vidjeli da nije dobro. I naravno svi su pitali mene. I doista što reći. Jednostavno nema smisla lagati, skrivati. Tada bih im samo rekla da je bolestan. Ima šećer. Obrađuje se i čekamo kada će dobiti odgovarajuću terapiju. Tako je i meni bilo lakše. Nema nikakvog smisla naglabati nadugačko kada to svejedno neće ništa promijeniti. On je jeo sve što je bilo na stolu. Odlazio sa susjedom u goste i tamo jeo sve što je bilo ponuđeno. Pio vino. Kao najzdraviji čovjek na svijetu. Osim jedne sitnice. Jutro, 5 sati, buđenje. Povraćanje, jednom, nekada dva ili tri puta. I onda nakon sat vremena kava i idemo iz početka

Ponekad sam imala želju da uzmem onu dugačku oklagiju i dobro ga istučem, onda će barem imati zašto da se zanosi. Osjećala sam se kao onaj ljuti tigar . Urlikala bih, vikala bih. Razbijala bih.

A ono , kada nekog sretneš. Pitaju „Kako Damir?” Super.
A kako mi? Kako sin? Odličan u školi , najbolji. Vodi priredbe na engleskom, razgovara sa Australskom veleposlanicom, Najbolji u razredu. A tuga u očima se vidi samo u jednom malom uglu, sakriva je dobro, ne želi pokazati, pogotovo ne pred tatom, sa njim se zafrkava. I svi moji pokušaji da to nekako nadoknadim , šetnjama , pričom, putovanjima, sve je to ok. Ali tata nije. Ne on nije. Omršavio je , ljulja se , nije dobro.On je tu uz nas, gledamo ga, donosimo mu vode, kuhamo što želi. Ali on nije dobro . Nije.

I tako jedan dan popodne, radila sam u ambulanti a Damir i sin su došli kući. Imam gužvu, standardno popodne. Zvoni mobitel. Sin. Onako pomislim, pa tu je samo kat gore, zašto me zove kad zna da ću u pauzi doći vidjeti jeli nešto treba, vidjeti kako je tata.

On vrišti na telefon” tata ima mrtvo oko , tata ima mrtvo oko, mama dođi , brzo dođi, tata ima mrtvo oko”.

Brzo idem gore.

Damir sjedi na trosjedu, sagnut, ne diže glavu. A sin me gleda preplašeno, zove me sa strane” mama njegovo oko je crno, skroz crno, onako nekako veliko i crno, on ima mrtvo oko, mama ja se bojim.”

Ponovo dođem do Damira. Kažem mu da me pogleda. On digne glavu ali ruku drži na lijevom oku. Kažem mu da makne ruku, neće. Onda makne ruku ali drži zatvoreno oko. Ja mu kažem da mi pokaže, neće. Samo sjedi sagnut. Neće niti pričati. Samo se ljuti. Što me je sin zvao, opet pravi paniku a njemu nije ništa. Natjeram ga da makne ruku. Lijevo oko je doista čudne tamno sive boje, čitavo, ne vide se zjenice niti bjeloočnica , sve je tamno sivo, strašno. Nisam tako nešto nikada vidjela. Bože moj, što sada?

Molim te idemo u bolnicu :

„Neću, neću dosta je, prestanite me tjerati , nije mi ništa, nešto mi je samo upalo u oko. Nije mi ništa: Dosta. Neću pričati sa vama, dosta je.”

I ne vrijedi , ne želi pričati , ne želi . Ne želi na pregled. Ne i ne.

Sin je otišao u svoju sobu, taj dan i večer nije niti gledao u tatu, bojao se . Jako se bojao, Bojao ga se pogledati, njegovo lice, blijedo sive boje, i njegovo lijevo oko koje bilo nekako izvrnuto i tamno sive, gotovo crne boje. Damir je samo sjedio na kauču, sa rukom na licu, da mi ne vidimo. Stisnuo je usne , ljuto, uplašeno . Ne znam. Nije htio pričati. Nije htio na pregled , nije htio jesti. Zapravo uopće nije htio nikakav kontakt sa nama. Kada smo mi večerali on je ostao sjediti na kauču sa izgovorom da nije gladan . A kasnije je išao jesti, kada je sin otišao u svoju sobu, a ja u kupaonicu. Čitavo popodne smo ga povremeno onako pogledavali, pratili, da se negdje ne sruši, ne padne u kupaonici ili u sobi. Što ako padne, tko će ga dignuti?. On ima 100 kila , a nas dvoje sitni. Na sreću, recimo , nije pao, hodao je tako po kući zanoseći se , zapinjao za stol, stolicu, vrata. Ali kod doktora nije htio. Niti u ludilu. Jednostavno ne vrijede objašnjavanja, ubjeđivanja, briga, rasprave, pa onda ljutnja. Ne i ne.

I tako je protekao taj dan.i večer. Sin je bio u svojoj sobi. Povremeno je dolazio vidjeti tatu, onako iz prikrajka. Onda bi ga Damir prozvao” Šta me gledaš, nije mi ništa, idi u svoju sobu!”

Onda bi on otišao u sobu, pognute glave, sa suzama u očima. Ja sam otišla za njim, tješila ga zagrlila ga. Ali nisam imala prave riječi. Ne znam što reći. Ne mogu više lagati da je tata dobro kada nije , i on to vidi, a ne mogu mu niti obećati da će tata biti dobro. Kako da mu to obećam kada nisam sigurna da će se obećanje ispuniti . Ne mogu obećati nešto što ne mogu ispuniti . Ne mom sinu, on mora znati da meni može vjerovati, uvijek . Mora imati oslonac i povjerenje barem u meni. I tako je prošlo par dana , Damirovo oko se vratilo u normalu , barem po izgledu. Ali po onome kako je on gledao vidjelo se da one ne vidi na to oko. Nije više čitao, nije vidio titl na TVu, stalno je zapinjao za nešto. Nešto se dogodilo. Ali što , to nismo znali. Moja pretpostavka jeste bila da se začepila još jedan mala krvna žilica koja je jednostavno oštetila prokrvljenost oka.Ali kako dalje? Što učiniti ? Ne znam.

I onda znate nakupi sa sa nemoć koju osjetite. Nekako kada pričate sa nekim većina kaže. Pa ti si doktorica, ako mu ti ne pomogneš nitko neće. Sve je to lijepo reći. Ali ja nisam čarobnjak. I plus toga kako da pomognem čovjeku koji moju pomoć ne želi? Ne želi razgovarati, ne želi reći što ga muči. Ne želi na pregled, ne želi uzimati lijekove. Odbija jesti ono što skuham. Redovno si iz pekare donosi burek ili pizzu. Jer on to voli. Odlično, ali on to ne smije. Baš će me poslušati.

I onda izađem van u šetnju sa Neom, vrištila bih od nemoći, vikala na sav glas, ljuta sam . Imamo sve mogućnosti ali on jednostavno ne želi.Hodam ulicama , gledam u zemlju, ljudi me pozdravljaju , ja odzdravim, onako kiselo. Tko zna koliko ih je pomislilo da sam uobražena i bezobrazna, neću niti podignuti glavu, a ja hodam i cure mi suze, suze od nemoći, od bijesa, od tuge. Imam muža, imam dijete, prekrasnog sina i to se raspada. A nije trebalo tako biti . Samo malo truda, malo discipline, bi bilo dovoljno da se sve kontrolira. Redovno uzimanje lijekova i kontrolirano uzimanje hrane. Obilno povrća, i naravno šetnja, svaki dan, barem 5 kilometara. U biti to je nešto što je svima dobro. Jednostavno si to uvedeš u dnevni raspored. I eto . Nikada nitko nije rekao da se ne smije jesti, smije ali ne pet šnicli, nego jedna, i umjesto bijelog kruha integralni jedna šnita. Eh da, ali kad to Damir ne voli. I još recimo kelj, blitvu, špinat, svašta. Kakva glupost.

Jedan dan sam onako pitala što da kuham: Pa baš predložila povrće. On je na to rekao : „ Ja ne jedem: blitvu, kelj, kupus, špinat, grašak, mahune.”

Odlično a šta onda jedeš: „meso i krumpir” kruh.

Bravo, to je prava stvar za njega.
I tako ja skuham kelj sa mesom recimo , on pojede meso. Kelj niti da pogleda.

Ja znam da to povrće može biti neukusno skuhano. Ali ono što ja otvoreno tvrdim jeste da ja kuham jela koja su ukusna. Svako jelo može biti ukusno, svako. Ja ne volim neukusna jela, ne volim niti neukusno povrće. Ja ga pravim tako da je ukusno i fino. I sin ga voli.

Puno puta sam i ja čula primjedbe o tome kako se hraniti . To je sve super. Ali svaka hrana treba biti tako napravljena da je ukusna i lijepa za vidjeti. Prva ja ne volim kada mi netko stavi neku zelenu masu na stol , i još neukusnu. Ne ,hvala mojoj majci koja mi je dala dobre pravce u kuhanju. Kada se sjedne za stol to treba biti zadovoljstvo za oko i nepce. Tu se slažem sa kuharima . Ne treba se prejedati ali treba jesti sa uživanjem .

I tako i dalje prolaze dani. Ali ovi idući dani nam daju do znanja da imamo bolesnika u kući . To više nisu dani kada se možemo opustiti. Kada dođe sa posla, vrti mu se umoran je , legne i prespava čitavo popodne. Onda večera, i onda uvečer povraća. Dobro ne baš svaku večer , ali svaku drugu. I ponovo razgovori, odnosno preciznije rečeno pokušaji razgovora, samo pokušaji. Sve je dobro dok se ne dotaknemo pregleda. Tu staje svaki razgovor. I svaka komunikacija. Gotovo. Nema više.Jednostavno okrene glavu prema televizoru i mogu ja pričati, plakati, vikati, ili ne , isto je . Nema odgovora sa druge strane. Kao da ne postojim , nikakav savjet ne dopire do njega , nikakav razlog, nagovaranje. Kao da pričam stolu ispred mene, Damiru ne. Kao sada ja znam najbolje što njemu treba, pa on to zna. Ja samo izmišljam i još sam nagovorila sina pa ga sad i on tjera na pregled. Onako se osjećate doista nemoćno. A drugi očekuju da imam čarobni štapić jer sam doktorica. Jesam ali ja ne mogu nikoga natjerati da pazi na se, da uzima terapiju , da hoda. Ja mu mogu preporučiti , objasniti , ali natjerati ne. Ono možete malo dijete natjerati da vas sluša. I to ponekad ali odraslog čovjeka ne. Možda će Vas i poslušati, a hoće li napraviti to što mu je rečeno. E to je drugi par rukava.

I tako jedan dan dok sam šetala sretnem doktoricu , dijabetologa, ženu koja trideset godina radi sa dijabetičarima. Pita ona mene „ Kako Damir?”

Ja joj odgovaram „ Nije dobro, ne pridržava se dijete, neće hodati, ne pije terapiju . Nije dobro. Mogu li Vas nešto zamoliti.”

„ Naravno”

„Kako da ga nagovorim da se promjeni, što da napravim, jednostavno on neće. Ima li načina da ga natjeram da se liječi?”

Ona će „ Nema načina, ne . Znam ja Mirjana, koliko godina radim sa dijabetičarima. Njih ne boli. Kada počne boljeti, kasno je , tada je već puno toga oštećeno. Ali oni moraju promijeniti svoj način razmišljanja, dok to ne naprave ti možeš dubiti na glavi. Nećeš ništa napraviti . Eto, dok Damir sam ne odluči, nema naprijed”

Zahvalila sam se i nastavila dalje šetnju. Da to je istina. Zapravo koliko mi toga čujemo dobroga , puno savjeta, puno preporuka.

A što od toga doista napravimo, koliko toga se pridržavamo?

Najvažnije je sebe promijeniti. Kada to uspijemo nema nam granica.

Je super , ali kako da natjeram Damira da se promijeni? Kako? Zna li netko, ima li netko rješenje? Ja nemam. Eto , nemam.

Idemo dalje.

Leave A Comment

Avada Programmer

Hello! We are a group of skilled developers and programmers.

Hello! We are a group of skilled developers and programmers.

We have experience in working with different platforms, systems, and devices to create products that are compatible and accessible.