More

Došlo je ljeto , Imamo već niz godina dogovor o tome kada idemo na more.

Dva puta po 10 dana. Tako lakše organiziram posao i zamjenu. A mogu rasporediti pacijentice i ne moraju ići negdje dalje osim u slučaju hitnosti.

Ovaj puta idemo na more sa prijateljima i njihovim sinovima. Oni idu sa našim sinom u školu i dobri su prijatelji. Tako imamo društvo i mi i on. Prijatelji smo već dugo godina i znaju koliko je Damir bolestan iako ne znaju naravno sve. Ali vide ga. Ne vide njegovo povraćanje, polunesvjestice, i dane kada mu nije dobro jer tada ne izlazi .

I tako idemo na more. Ja naravno vozim.. Nakon par ispada dok je Damir vozio više nema volana u njegovim rukama . Putujemo prema Pagu. Vrijeme je prekrasno. Na cesti prosječna gužva još nije počela puna sezona.

I tako stanemo kod Macole.

Naravno tko je gladan, Damir. Evo teletina i krumpir , salata. Onako obilno.

Mi ga gledamo , ne nema komentara, nema potrebe.

I nastavljamo put. Još do Paga nekih sat i pol. A uz mene podrigivanje, uzdisanje . Damir se vrti na sjedalu.

Tjera ga na povraćanje. Blijed, gotovo siv.

Savki čas ga pitam šta mu treba. Hoće li prijeći na stražnje sjedalo i leći? Hoće li vode .

„Hoćeš da stanem?”

„ Ne”

Stigli smo do Paga. Čim smo ušli u dvorište i otvorili apartman Damir je odjurio u WC. Povraćanje.

Prijatelji me gledaju. Sigurno je bilo pokvareno ono što je pojeo. Ma da, baš.

Nemam više snage niti da objašnjavam. Kako da nekome uopće kažem da ovo traje već dvije pune godine svaki dan. A prije toga svaki drugi dan? Što će to uopće nekome značiti?

I zato slegnem ramenima. Teletina nije bila dobra.

I ono što smo mi pripremali tih 10 dana nije bilo dobro.

Povraćanje svako jutro. Svako.

Jedina prednost što ne moram raditi , pa nakon buđenja nastavim spavati.

Recimo uspjela sam se odmoriti tih 10 dana. Prijatelj je išao sa Damirom na kavu i na neki način brinuo o njemu . A sin je imao društvo, kupanje, igranje, skakanje sa mola. I on se odmorio.

Odlično ,stiže nastavak.

Ubrzo.

Niti drugi dio odmora nije bio drugačiji .

Ali ipak smo se odmorili. Imali smo ponovo prijatelje , pa su onda drugačiji razgovori. Nekako se opustiš.

I Onda povratak u zbilju. Recimo tako.

More se činilo kao daleki san.

Evo nas, i evo bolesti sa nama , vraćamo se kući.