Posveta.

Ovo moje kratko štivo posvećujem na prvom mjestu mome sinu. Dječaku koji je svoje djetinjstvo proveo gledajući surovoj bolesti u lice i prkoseći svojim smijehom svakom trenu postajanja bolesti.

Zatim , svima onima koji su prošli pakao života sa bolesti.

I zatim, svima onima koji su promatrajući sa strane davali pametne savjete i prijedloge. I ne znajući kako je provoditi noći u napetosti, govorili nam što bismo mi trebali učiniti.

I potom svim pametnim udrugama , psihološkoj pomoći, organizatorima nekih akcija jednodnevnih ili možda jednotjednih kako bi nam pokazali da brinu.

Posvećujem ovo štivo svima suprugama, i supruzima, majkama, sestrama, braći, djeci. Svima koji svoje dane i noći provode uz svoje bolesne najdraže. Ne zato što se to tako mora. Nego zato što su to njihovi najbliži i najdraži. I jer nada nikada ne umire. Uvijek je tu. I koliko god teško bilo, nekako stalno misliš da će novo jutro donijeti promjene .
Ovo štivo posvećujem bolesnima jer ako ga pročitaju možda će u njihovim glavama kliknuti i shvatiti će koliko je važna obitelj.

I sebi, supruzi i majci, i Damirovoj majci i sestri jer nam ga nitko ne može vratiti.

Uvod

Prvo pitanje koje nam netko postavi kada smo negdje u vrtiću jeste: Što ćeš biti kada odrasteš?

I tada vjerojatno niti ne sluteći što nas čeka u životu kažemo: pilot, vojnik, doktor, stjuardesa, učiteljica…..

A onda kada odrastemo neki čudan štap sudbine nas onako, dobro udari i pokaže nam put.

I Doista što želimo biti?

I pitanje za Vas : Što želite biti?

Ne namjeravam filozofirati.

Znam sigurno da jedno ne želite. Ne želite biti bolesni.

I baš zato ovo štivo će biti napisano onako , jednostavno. Jezikom koji je svima jasan bez stručnih izraza( dobro, koji će možda biti), bez filozofiranja.

Možda moj književni izričaj neće biti baš pravilno uobličen. Ali to sam ja. Baš takva. Onakva kakvu me je život učinio . Život pun uspona i padova, Pa ponovo uspona i padova.Pa uspona. Namjerno ne želim završiti sa padovima. Želim završiti sa usponom. Jer jedino takvim stavom možemo ići naprijed.

Ono što znam jeste da je život borba. Mislim BORBA. Borba za ljubav, za posao, za napredak. Samo jedno smo zaboravili. Zapravo život je borba za zdravlje.

Svaki dan slušam u ordinaciji kakvi su problemi zbog „stresa”. To je sada moderno. Što je stres?

Život je stres. Svaka prepreka, svaki upis u školu,novi posao, nova ljubav, rastanak je stres. Sve ono što nam se dogodi a nije baš planirano je stres. I da ga nije , iskreno , ne bi bilo interesantno.

Ali čovjek je čudno biće. Sve te prepreke prolazi sa čudnom snagom. Iza svake noći dođe jutro i bivamo sve jači. Svaki trenutak nam donosi iskustvo.

Ali da bismo ovo shvatili trebamo koračati. Uporno. Uporno.

Ne stati . Ne se sagnuti.

Zabraniti upotrebu rečenica : Ne mogu. Ne da mi se. To nije za mene.

I zato ako se odlučite pročitati ovo što pišem, naći ćete puno nesreće, boli, patnje. A onda ćete naći puno upornosti, ljubavi, tvrdoglavosti i naravno života.

U naše živote se uvuklo sivilo, strah, nepovjerenje. Jeste ima toga. Na žalost mnogi se hrane upravo ovakvim osjećajima. A to je nešto što ne smijemo dozvoliti. Ne smijemo dozvoliti drugima da se hrane našom nesrećom. Jednostavno okrenimo se na drugu stranu i neka ostanu gladni. Jer oni su uvijek gladni.I ne treba ih hraniti.

A onoga trenutka kada odlučite svoje živote posvijetliti, nastupa sasvim drugi par rukava. Sve se promijeni . I tada vidite da oko Vas ima ljudi koji su spremni hraniti Vašu sreću jer time hrane i svoju sreću. Okrenite se njima.

Tada zapravo vidite da to ide. Jednostavno, koračate. Naiđete na stepenicu i popnete se . Naiđete na vodu, preskočite . Onda zid… Netko će Vam pružiti ruku ili podmetnuti ramena. Ako se odlučite koračati, znajte. Uvijek će se netko naći pomoći Vam. I takvi ljudi su zaslužili Vašu pažnju, Vašu ljubav. Ne slušajte one koji Vam kažu da ne može.

MOŽE, UVIJEK MOŽE,

NE MOŽE JEDINO AKO VI TO NE ŽELITE.

Zato naprijed JER UVIJEK MOŽE.